Nova zbirka pesama Jagode Kljaić pisana je na gotovo zaboravljenom banijskom/ličkom dijalektu, jeziku kojim govori sve manje Ličana/Banijaca. U pitanju je arhaični dijalekat kojim se služi svega nekolicina starijih ljudi u Hrvatskoj. Sa druge strane štreke ima i rečnik putem koga se mogu tumačiti nepoznate reči. Izdanje je u Hrvatskoj objavila zagrebačka Prosvjeta, a u Srbiji Društvo za afirmaciju kulture.
Iz predgovora prof. Dušana Ivanića:
“Vrlina pjesama Jagode Kljaić u tome je što spajaju izvorni govor, koji je već decenijama u nestajanju, kulturno-civilizacijske okvire takvog govora i lirski duh. A lirski duh je univerzalan, moglo bi se reći i nezavisan od jezika, vezan za opšteljudske emocije, čežnju, ljubav, strah, želju, radost, susret, samoću, doživljaj pejzaža …
U nekoliko pjesama dominira to stanje usamljenosti i neizvjesnosti (Omeđena), dok je u drugim jača pripovjedačka podloga, sceničnost, zaplet-rasplet. Višeznačan smisao naslova Sa druge strane štreke govori i jezički (štreka, stari varvarizam za prugu),i simbolički (s druge strane našeg vremena, preko neke granice itd.), i stvarni (prelaz, na onoj strani), gdje je nešto drugo nego „na ovoj strani“. Prelaz, distanca, neizvjesnost, nešto drugačije i nešto drugo.
Oko toga „prelaza“ ili te „štreke“ autorka je isplela vijenac slika, scena, lirskih stanja služeći se jezikom svoga „ja“ ili svoje lirske junakinje, koja govorom objedinjuje sva vremena koja je prošla.
Nekako se često događa da se slike ili atributi predmeta (odbačenost, izanđalost, neupotrebljivost) osjećaju kao poruka o čovjeku (Oguljen), i to su dobri trenuci ove lirike.
Dakle, osim izrazite jezičke inovativnosti i, moglo bi se reći, eksperimenta, osim jezičke dokumentarnosti (unošenje riječi koje nestaju s generacijom koja odlazi iz života; rječnik na kraju knjige), ovaj rukopis je lirska panorama ženskog bića i života žene/djevojke u starom, već izgubljenom prostoru krajiških Srba.”
